Isprika u kaznenom pravu – Prekoračenje granica nužne obrane i krajnja nužda

Isprika u kaznenom pravu – Prekoračenje granica nužne obrane i krajnja nužda

Autor/i: Barbara Herceg Pakšić
Recenzenti: Davor Derenčinović, Igor Martinović, Marin Mrčela

Vrijeme izdavanja: veljača 2021.
Broj stranica: 212
Oznaka: 811-468

Cijena: 182,00 kn

Naruči
* Broj primjeraka:

* Naručitelj:

* Mjesto:

* Poštanski broj:

* Adresa:

* OIB:

* Telefon:

Telefaks:

* Email:
NARUDžBE
Narodne novine d.d., Odjel prodaje knjiga i časopisa, Zagreb, Savski gaj, XIII. put 6, tel.: 01/6652-843, 6652-844, telefaks: 01/6652-828, e-pošta prodajaknjiga@nn.hr

PREDGOVOR

Ova je knjiga rezultat  kontinuiranoga znanstvenog istraživanja u području krivnje, nužne obrane i krajnje nužde kao temeljnih instituta kaznenog prava. Njezin temelj, sadržaj i struktura počiva na doktorskoj disertaciji naslovljenoj Ispričavajući razlozi u kaznenom pravu koja je obranjena  11. lipnja 2014. godine na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nastavkom znanstvenih istraživanja tijekom više od pola desetljeća nakon toga, dosegle su se nove spoznaje u predmetnom području, i  u području judikature  i u području jurisprudencije što je potom uvjetovalo i potrebu da se one u jedinstvenom obliku učine dostupnim svima zainteresiranima: akademskoj zajednici, sucima, državnim odvjetnicima, odvjetnicima, pravnicima općenito, studentima na svim razinama studija, ali i široj javnosti koju ove teme zanimaju. Područje isprike u kaznenom pravu istovremeno je znamenito teorijsko pitanje, ali i značajno praktično područje koje pokazuje prikladnost rješenja (kazneno)pravne reakcije u načelno nerješivom konfliktu univerzalnih i društvenih moralnih konstelacija. Pojam ispričavajućih razloga nije bio zastupljen u hrvatskoj kaznenopravnoj znanosti, teoriji i praksi, sve do početka siječnja 2013. godine kada je, nakon dužeg vacatio legis, Kazneni zakon iz 2011. godine stupio na snagu, nastojeći uvelike osuvremeniti dotadašnja rješenja. Pisan i usvojen  pred ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju uz zahtjeve acquis communautaire, preobrazio je konture mnogih odredbi, uz uvažanje koherentnosti hrvatskoga pravnog sustava. Težnja za ostvarenjem jasnijega normativnog usmjerenja u teoriji krivnje utjecala je na značajan zaokret u odnosu na njezino dotadašnje načelno poimanje i sastav. Dodatno, utjecaj na razvitak kaznenog zakonodavstva, kao i brojna postignuća kaznenopravne dogmatike u vezi s krivnjom, jasno pokazuju da to opće obilježje kaznenog djela pripada najvažnijim, uvijek aktualnim, ali ujedno i najsloženijim problemima kaznenog prava. Krivnja  je sama srž kaznenog prava i subjektivnog poimanja kaznenopravne odgovornosti, utkana u njegov sadržaj od početnog do završnog slova: od zasnivanja kažnjivosti pa sve do granica i tijeka procesa odabira vrste i mjere kazne. Legitimirajući kaznu kao takvu (kroz utjecaj na njezin temelj i visinu), omogućuje kaznenom pravu izvršavanje njegove društvene ultima ratio uloge. U odnosu na Kazneni zakon iz 1997. godine promjena stavova zakonodavca očitovala se u sadržaju odredbe o sastojcima krivnje tako da je, osim prije prihvaćenih elemenata krivnje (ubrojivost, namjera ili nehaj i svijest o zabranjenosti djela ili mogućnost takve svijesti), uveden i jedini negativni, dotad nepoznati element: nepostojanje ispričavajućih razloga. Za njihovo utvrđenje unutar propisanih instituta predviđen je vrlo značajan pravni učinak. Riječ je o isključenju krivnje te posljedičnom donošenju oslobađajuće presude. S obzirom  na to da ispričavajući razlozi trenutkom uvođenja nisu bili sustavno razrađeni, sudska je praksa ostavljena bez specifičnih kriterija procjene. Tada je otvorena prilika stvaranju novih teorijskih i praktičnih kaznenopravnih standarda u ovom području u Republici Hrvatskoj.  Kaznenopravna isprika već je poznata u europskim sustavima koji tradicionalno služe kao uzor hrvatskim pravnim rješenjima jer pripadaju istoj pravnoj obitelji: to su njemačko, austrijsko i švicarsko kazneno pravo. U njima se kaznenopravno uvažavanje smatra i pravnoetičkim postulatom na koji utječu i razlozi pravednosti.[1] Stoga ova knjiga obiluje brojnim poredbenim izvorima. Isprika je u hrvatskom, a u pravilu i u poredbenom pravu, povezana sa specifičnim stanjima nužde koja, pod određenim pretpostavkama, mogu isključiti i protupravnost (nužna obrana, krajnja nužda). Zbog toga su takve životne situacije u najranijim stadijima razvitka kaznenopravne znanosti bile predmetom rasprava o granicama između prava i neprava te uopće mogućnosti djelovanja zahtjeva kaznenog prava na postupanje počinitelja. Ispričavajući razlozi, koji prema zakonskom tekstu isključuju krivnju, propisani su u općem dijelu Kaznenog zakona, okviru zakonskih odredaba o nužnoj obrani i krajnjoj nuždi. Riječ je o stožernim institutima kaznenog prava koji su svoj dotadašnji učinak parcijalno modificirali da bi se uklopili u djelovanje ispričavajućih razloga.  To su prekoračenje granica nužne obrane „zbog ispričive jake prepasti prouzročene napadom“ (čl. 21., st. 4. KZ/11) i krajnja nužda u kojoj postupa počinitelj koji je ostvario „protupravnu radnju da bi od sebe ili drugoga otklonio istodobnu neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti ako zlo koje je počinjeno nije bilo nerazmjerno teže od zla koje je prijetilo i ako nije bio dužan izložiti se opasnosti“ (čl. 22., st. 2. KZ/11). Te su odredbe uputile na mnoštvo otvorenih pitanja: koja su teorijska opravdanja ispričavajućih razloga, kako tumačiti ispričivu jaku prepast i zašto je ona, kao astenički afekt, učinkom izdvojena od steničkih afekata; na koji je način utvrditi u standardnim situacijama djelovanja više različitih afekata na postupanje osobe, kako tumačiti nedostatak (ne)razmjernosti zala, što je dužnost izlaganja opasnosti i na čemu se temelji, treba li ograničavati djelovanje isprike na određena pravna dobra i određeni krug osoba i u konačnici, na koji način obrazložiti isključenje krivnje u ovim institutima. Iako je njihov učinak nominalno isključenje krivnje, valja istaknuti da se kod ispričavajućih razloga ne radi o klasičnom učinku isključenja krivnje (kao što se čini kroz  neubrojivost ili neotklonjivu zabludu o protupravnosti), već o situacijama u kojima zakonodavac zbog posebnih okolnosti u kojima se ostvaruje djelo, odustaje od prijekora, čime se krivnja spušta ispod razine vrijedne kažnjavanja. Uvođenje, tumačenje i primjena ispričavajućih razloga u hrvatskom kaznenom pravu  izazov je i za  kaznenopravnu teoriju i praksu jer oni u Hrvatskoj još nisu sustavno obrađeni ni u jednoj  znanstvenoj monografiji. U sažetom obliku prikazuju se tek u nekoliko udžbenika, komentarima zakona te rijetkim znanstvenim radovima. Navedeni izvori, kao i svi moji znanstveni radovi o ovoj temi nastali nakon doktorata, prikladno su inkorporirani u ovu knjigu. U njoj se prikazuju, analiziraju i raspravljaju temelji, teorijsko opravdanje, pretpostavke i obilježja isprike ali i oba spomenuta ispričavajuća razloga s ciljem njihova sustavnog objašnjenja, jasnog određenja njihova mogućega opsega i granica moguće primjene u sudskoj praksi. U oba slučaja, radnja ostaje protupravna, ali se postavlja pitanje može li se od osobe u konkretnom slučaju zahtijevati drukčije, pravno usklađeno, ponašanje. Budući da su ispričavajući razlozi izričito zakonski regulirani, primijenjene su uobičajene metode tumačenja kaznenog zakona: gramatička, logička, sustavna, povijesna, poredbena (komparativna) i teleološka metoda. S obzirom na to da su u hrvatskom kaznenom pravu prihvaćeni po uzoru na rješenja iz njemačkog, austrijskog i švicarskog kaznenog prava, prikazuju se tamošnja iskustva, izazovi i dosezi. Uvažavajući maksimu theoria sine praxi, rota sine axi, gdje god je to bilo prikladno i moguće, koristila sam se prikupljenom hrvatskom i inozemnom sudskom praksom.

Željela bih od srca zahvaliti svima koji su pridonijeli mome osobnom i profesionalnom rastu na znanstvenom putu. Svojoj obitelji i najbližima na ljubavi, slobodi i vremenu za pisanje ovog djela. Zahvale idu i nakladniku Narodnim novinama jer su prepoznali važnost i dali potporu objavi kao i recenzentima na vrijednim sugestijama u ocjeni  knjige.  Želja mi je da  knjiga bude korisno i prikladno sredstvo za prihvaćanje novih spoznaja, otkrivanje novih znanja, jednostavnije razumijevanje i primjenu kaznenopravnih odredbi te lakše donošenje odluka u sudskoj praksi.

 

Barbara Herceg Pakšić

 

 

[1] Eser, Justification and Excuse: A Key Issue in the Concept of Crime, 1987., 42-44, te Eser, Die Unterscheidung von Rechtfertigung und Entschuldigung, Ein Schlüsselproblem des Verbrechensbegriffs, 1992., 301-306.