Kazneni zakon iz 2011. (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18) i Kazneni zakon iz 1997. (NN 110/97 – 57/11) - III. izmijenjeno izdanje

Kazneni zakon iz 2011. (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18) i Kazneni zakon iz 1997. (NN 110/97 – 57/11) - III. izmijenjeno izdanje

Autor/i: Ranko Marijan

Vrijeme izdavanja: lipanj 2019.
Uvez: tvrdi
Broj stranica: 576
Oznaka: 811-446

– redakcijski pročišćeni tekstovi zakona
– kazala pojmova

 

Cijena: 165,00 kn

Naruči
* Broj primjeraka:

* Naručitelj:

* Mjesto:

* Poštanski broj:

* Adresa:

* OIB:

* Telefon:

Telefaks:

* Email:
NARUDžBE
Narodne novine d.d., Odjel prodaje knjiga i časopisa, Zagreb, Savski gaj, XIII. put 6, tel.: 01/6652-843, 6652-844, telefaks: 01/6652-828, e-pošta prodajaknjiga@nn.hr

Predgovor

Pred nama je III. izmijenjeno izdanje, odnosno redakcijski pročišćeni tekst Kaznenog zakona (“Narodne novine” br: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18.).

Od prošlog izdanja iz 2017. donesene su dvije izmjene i dopune Kaznenog zakona, jedna 12. listopada 2017. (“Narodne novine” br. 101/17.), a druga 27. prosinca 2018 (“Narodne novine” br. 118/18.).

Ovim se posljednjim izmjenama i dopunama, doista, nije ishitreno interveniralo u tekst zakona. Očito se više promišljalo intervenirati li i kako u postojeći kaznenopravni sustav normi,

nego što je to bio slučaj do sada.

Kako će biti u buduće, to ćemo vidjeti.

Sada su pojedini instituti kao npr. rad za opće dobro i djelomična uvjetna osuda logičnije i jasnije normirani. U članku 55. Kaznenog zakona na bolji je način uređen institut rada za opće dobro i kome se ne može izreći. U članku 57. Kaznenog zakona propisano je da vrijeme provjeravanja, iz uvjetovanog dijela kazne, ne teče za vrijeme izdržavanja neuvjetovanog dijela kazne. Naime, odredbom članka 56. stavka 3. Kaznenog zakona, propisano je da vrijeme provjeravanja kod izricanja uvjetne osude ne može biti kraće od jedne niti dulje od pet godina, a počinje teći od dana pravomoćnosti presude. Budući da se djelomično uvjetna osuda sastoji od neuvjetovanog dijela kazne, roka provjeravanja, te uvjetovanog dijela kazne, zakonskom izmjenom je vrijeme izdržavanja neuvjetovanog dijela kazne izuzeto od izrečenog roka provjeravanja, jer bi u suprotnom rok provjeravanja mogao isteći za vrijeme izvršavanja neuvjetovanog dijela kazne. U članku 87. stavku 25. Kaznenog zakona izmijenjena je dosadašnja, štura, definicija žrtve, tako da je ona proširena i na taj način usklađena s definicijom žrtve propisanom u članku 202. stavku 11. Zakona o kaznenom postupku. Sada su bolje uređena i kaznena djela zlouporaba povlaštenih informacija (čl. 259. Kaznenog zakona) i zlouporaba tržišta kapitala (čl. 260. Kaznenog zakona). Člankom 315.a Kaznenog zakona, uvedeno je novo kazneno djelo: prisila prema zdravstvenom radniku. Inkriminirano je sprječavanje silom ili prijetnjom na izravnu uporabu sile, doktora medicine, doktora dentalne medicine ili drugog zdravstvenog radnika, u obavljanju njegove zdravstvene djelatnosti kao javne službe. Povećane su zatvorske kazne za kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta (čl. 158. st. 1. – 166. st. 1. Kaznenog zakona), za neka kaznena djela protiv gospodarstva (čl. 263. st. 1. i čl. 264. st. 1. Kaznenog zakona) i za neka kaznena djela protiv javnog reda (čl. 325. st. 1. i čl. 326. st. 1. Kaznenog zakona).

Međutim, osnovni smisao posljednjih izmjena i dopuna je dodatno usklađenje s pravnom stečevinom Europske unije. Kazneno djelo terorizam (čl. 97. Kaznenog zakona), izmijenjeno je u skladu sa zahtjevima Direktive o suzbijanju terorizma, koja inkriminira proizvodnju, posjedovanje, stjecanje, prijevoz, nabavu ili uporabu eksploziva ili oružja, između ostalog kemijskog, biološkog, radiološkog ili nuklearnog oružja, kao i istraživanje i razvoj kemijskog, biološkog, radiološkog ili nuklearnog oružja. Članak 101.a Kaznenog zakona uvodi u naš sustav, sukladno članku 9. Direktive o suzbijanju terorizma, novo kazneno djelo: putovanje u svrhu terorizma. Proširen je i zakonski opis kaznenog djela pranje novca (čl. 265. Kaznenog zakona), kako bi se uskladio sa Konvencijom Vijeća Europe o pranju, traganju, privremenom oduzimanju i oduzimanju prihoda stečenog kaznenim djelom i o financiranju terorizma i Konvencijom Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog kriminaliteta, kroz propisivanje lažnog prikazivanja kao novog modaliteta počinjenja kaznenog djela pranja novca. Izmijenjeni su opisi kaznenih djela uništavanje zaštićenih dijelova prirode (čl. 200. Kaznenog zakona) i uništavanje staništa (čl. 201. Kaznenog zakona).

Kao što smo već rekli, ove posljednje izmjene i dopune Kaznenog zakona su opravdane, logične i ne trpe neke bitne zamjerke.

Međutim, prije tako nije bilo.

Da se prisjetimo, Kazneni zakon bio je vrlo ambiciozno donesen 2011., a stupio je na snagu 1. siječnja 2013. Zamijenio je dotadašnji, često mijenjan i dopunjavan, Kazneni zakon (“Narodne novine” br: 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11., 125/11. i 143/12.).

Kazneni zakon se vrlo brzo uklopio u postojeću inflaciju kaznenopravnih normi, pa smo u proteklih dvadeset i jednu godinu, imali dva Kaznena zakona sa, ukupno, devetnaest izmjena i dopuna. Međutim, to nije sve. Imali smo sedam izmjena i dopuna Zakona o kaznenom postupku (“Narodne novine” br. 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 115/06.), zatim sasvim novi Zakon o kaznenom postupku (“Narodne novine” br. 152/08.) koji se u čak 124 članka izmijenio (“Narodne novine” br. 76/09.) i prije nego je stupio na snagu, a da bi u međuvremenu stupile na snagu nove izmjene i dopune (“Narodne novine” br. 80/11.), a u povodu odluke Ustavnog suda (“Narodne novine” br. 91/12.) još jedne izmjene i dopune (“Narodne novine” br. 143/12.). Naravno, ni tu se nije stalo, već se lavina izmjena Zakona o kaznenom postupku nastavila (“Narodne novine” 56/13., 145/13., 152/14. i 70717.).

Rezultat takve dinamike izmjena postupovnih normi, bio je potreba izrade sasvim novog Zakona o kaznenom postupku.

Kazneni zakon je, vrlo brzo, u sudsku praksu uveo nove probleme. Nepotrebno su propisana nova kaznena djela (npr. sakaćenje ženskih spolnih organa, sramoćenje, itd.), a izbrisana kaznena djela nasilničkog ponašanja i nasilničkog ponašanja u obitelji (ali ne zadugo). Mijenjan je izričaj dragovoljnog odustanka, dnevnog dohotka i usmrćenja, a drugačije je riješeno produljeno kazneno djelo, počiniteljstvo i pokušaj, premda je ostalo nejasno zašto je to učinjeno. Naime, izmjene nisu bile bolje od rješenja iz starog Kaznenog zakona, a neke izmjene (npr. definicija pokušaja) evidentno su bile lošije.

Nadalje, po starom Kaznenom zakonu sud je mogao počinitelja osloboditi od kazne, ako je do prekoračenja granice nužne obrane došlo zbog jake razdraženosti ili prepasti prouzročene napadom. Međutim, prema novom Kaznenom zakonu nema krivnje ako se radi o prekoračenju zbog ispričive jake prepasti prouzročene napadom, dok je razdraženost ispuštena. Takva, nepotrebna novina, stvorila je dodatne probleme prilikom ocjene koji je zakon blaži i utvrđivanja ispričivosti prepasti.

Nitko nije uspio dokučiti zašto je bilo izbrisano kazneno djelo iznošenja osobnih ili obiteljskih prilika, odnosno zašto je bilo potrebno izbrisati jedno, a na lošiji način propisati drugo, slično, kazneno djelo nazvano sramoćenje (koje je naknadno bilo izmijenjeno).

U međuvremenu je zakonodavac, konačno, propisao od kojeg iznosa se uzima da je vrijednost imovine, imovinske štete, imovinske koristi, porezne obveze i državne potpore, velikih razmjera (ako prelazi 600.000,00 kuna), kada je vrijednost imovine, većeg opsega (ako prelazi 200.000,00 kuna) a kada je vrijednost stvari, imovinskog prava i imovinske koristi velika, odnosno kada je imovinska korist odnosno šteta znatna (ako prelazi 60.000,00 kuna) i do kojeg iznosa je vrijednost stvari, imovinskog prava i imovinske koristi mala (ako ne prelazi 1000,00 kuna). Ove vrijednosti, koje zakonodavac prije nije želio propisati, morao je, zbog jedinstvene sudske prakse, u međuvremenu određivati Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim pravnim shvaćanjima.

Katalog kaznenih djela, kod kojih kazneni progon i izvršenje kazne ne zastarijeva, proširen je na kaznena djela terorizma, teškog ubojstva i ubojstva osobe pod međunarodnom zaštitom. Proširen je i katalog kaznenih djela za koja tijek zastare kaznenog progona počinje teći od punoljetnosti žrtve. Došlo je i do nekih, manjih, izmjena tzv. produljenog kaznenog djela, rada za opće dobro, opoziva uvjetne osude te sigurnosnih mjera.

U katalog kaznenih djela su vraćena kaznena djela: nasilje u obitelji i nasilničko ponašanje, a sramoćenje, koje se sada zove teško sramoćenje, je izmijenjeno. Ponovno su propisani razlozi za isključenje protupravnosti kod kaznenih djela protiv časti i ugleda, pa je time dugogodišnja priča oko sveobuhvatnih izmjena ovih kaznenih djela došla na svoj početak.

Naravno da su se, uslijed takvih izmjena, pojavile pravne dvojbe oko kontinuiteta nekih pojavnih oblika kaznenih djela koja Kazneni zakon više nije prepoznao (npr. pojedini oblici teškog ubojstva, zlouporaba ovlasti u gospodarskom poslovanju, iznošenje osobnih ili obiteljskih prilika, itd). Klasična dvojba koji je zakon blaži za počinitelja intenzivirala se kod kaznenih djela kod kojih su zakonski okviri kažnjavanja pooštreni, ali su mogućnosti ublažavanja zakonom propisane kazne proširene. Postavilo se i pitanje kontinuiteta kaznenih djela: nesavjesno gospodarsko poslovanje, zlouporaba ovlasti u gospodarskom poslovanju i sklapanje štetnog ugovora.

Bilo kako bilo, javnost je tijekom dvadeset i jedne godine kaznenopravnog tsunamija, ostala zakinuta za pravovremena, jasna i argumentirana obrazloženja što se točno željelo postići. Izostalo je vrednovanje starih i usporedba s novim kaznenopravnim odredbama, a izostalo je i obrazloženje zašto su brojne nove odredbe bile bolje od starih i uhodanih zakonskih rješenja, koja nisu izazivala takve dvojbe u sudskoj praksi.

Ovakva dinamika izmjena kaznenopravnih normi zorno ukazuje kako nije trebalo i kako ne treba raditi.

Zakonodavna hiperaktivnost obezvrijedila je pravnu normu i destabilizirala sudsku praksu, a pravnu sigurnost građana temeljito narušila.

Nažalost, kod zakonodavca je i nadalje rasprostranjen tzv. normativni optimizam, koji se ogleda u iluziji da se gomilom zakona i normi mogu uspješno rješavati problemi u društvu. Iz obrazloženja brojnih novih zakonskih rješenja proizlazi da su stara bila loša, a nova su odlična, ali ubrzo na njihovo mjesto dolaze neka još novija rješenja sa sličnim obrazloženjima.

Dobar zakon, nužno uključuje stabilnosti pravne norme i kontinuitet u njegovoj primjeni. Pregled odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, upućuje na neke povrede kaznenopravnih normi koje su odraz nesnalaženja prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova, prije svega zbog učestalih zakonskih izmjena. Znatan dio nesnalaženja je izravna posljedica inflacije normi koja, objektivno, onemogućava njihovu kvalitetnu primjenu. Recentni primjeri sudske prakse samo potvrđuju pravilo da zakonodavna inflacija ne doprinosi ni zaštiti građanskih prava i jednakoj primjeni zakona, ni brzoj realizaciji pravde, a naposljetku

niti autoritetu sudbene vlasti.

Kao da to nikome nije važno.

I na kraju recimo još i ovo: prema počinitelju se primjenjuje Kazneni zakon koji je bio na snazi u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno. Ako se zakon nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, primijenit će se zakon koji je najblaži za počinitelja. Sud je u svakom slučaju dužan ispitati postoji li pravni kontinuitet tako da činjenično stanje podvede pod biće odgovarajućeg kaznenog djela iz novog zakona. Ako utvrdi da kontinuitet postoji, primijenit će zakon koji je blaži za počinitelja.

S obzirom na to da su oba zakona još uvijek u primjeni, ocijenili smo nužnim i dalje ih izdati zajedno u jednoj knjizi.

 

U Zagrebu, lipanj 2019.

Ranko Marijan